Popularni postovi

četvrtak, 3. studenoga 2016.

Učenik

Srednja škola je vrijeme prvih pravih ljubavi, ekskurzija i suza uz pjesmu "Krivo je more".
Lijepa vremena. Ko ih se sjeća kao takva. Je nemam razloga da ih mrzim, bila su mi jako simpatična ta vremena. Hm, možda dijelom simpatična.

Moju srednju školu su obilježile, blago rečeno, tenzije. Umjesto da odgovaram geografiju i proizvodnju željeza u tadašnjoj Kini, ja sam zadužio (odnosno mijenjao se na njemu sa rajom) M-56 automat na kontrabarikadama u Sarajevu. Taj automat je bio jednako besmisleno oružje kao i lekcija koju sam trebao odgovarati u školi. A u njemu je bilo oko tri kilograma željeza pa smatram da sam bar na to mogao dobiti kakvu dvojku da se provučem. Proizvodnja mesinga i olova kojih je bilo još u oko 600 grama u mecima u dva okvira municije koje sam dobio bi mi bile dovoljne i za ocjenu dobar, 3. Ali, jebi ga, nisu ti metali bili predviđeni po nastavnom planu i programu za drugi razred srednje škole. Početkom aprila 1992. sjedio sam sa drugom iz razreda na kafi. Moj drug koji se Bogu moli malo drugačije od mene. Sami ja i on. Pričao mi je šta se dešava tamo gdje on živi. Znali smo obojica da nećemo još puno kafa popiti zajedno i nije nam bilo drago zbog toga. Bio je jedini koji je stao uz mene par mjeseci prije kada smo razbili trojicu Željinih Manijaka koji su došli da mi se osvete jer sam im poslije derbija presvukao nekog lika u tramvaju i skinuo mu šal Napolija kojeg sam dao svom jaranu, također Manijaku. Meni Hordašu se upisao plus u nekoj našoj imaginarnoj svesci navijačkih poduhvata, plave boje nisam namjeravao da nosim svakako.  Moj drug Srbin je pušio sarajevsku Drinu, najviše je nju volio, govorio je da je meki sarajevski Marlboro samo za šanere, a da je Drina za prave muškarce. Rekao mi je da ako se ikada vidimo na frontu da ne pucamo jedan u drugog.  Kako da pucamo jedan u drugog, pitao sam?! Ma nema šanse. Poslije rata sam čuo da je poginuo. Znao sam pomisliti ponekad na njega kada bi zapalio Drinu.

Treći razred sam polagao vanredno 1993.godine. Dolazio sam na polaganje predmeta u pauzama između terena i linija fronta u uniformi, direktno iz kasarne. Sjećam se da je još važio stari nastavni program, pa sam bio zatečen pitanjima oko puške M48 kada sam polagao predmet opštenarodna odbrana. Ne zamjerite ako mi je to bilo pomalo anahrono, jer sam već tada dužio PASP M-76 ili puškomitraljez M-84, zavisno po potrebi. Zamislite, dobijem samo mršavu tricu jer sam rekao profesoru koji me je ispitivao da je najbolji ubojni domet puške M-48, u narodu znane kao tandžara, 2 centimetra jer sam smatrao da sa njom najbolje možeš kundakom ubiti. Bilo mi je zamorno objašnjavati mu da sam prethodne sedmice zadnjih 10 DEM potrošio da kupim 5 "ljubičica" od jednog lika (ta municija je u Sarajevu u ratu bila vrlo rijetka), 5 metaka sa posebnim omjerom baruta i težine zrna za moj PASP. Ti meci su i za tandžaru, 7,9 mm kalibar, samo bi bilo blasfemično ih ispaljivati iz te puške koja mi je donijela mršavu trojku. Hajd dobro, završio sam vrlo dobrim. Izvadio sam se opet na istoriji i lekciji o Mahatmi Gandiju, iako sam te noći sa mislima o tom simpatičnom, ćelavom čikici otišao u pakao urbane borbe oko Vrbanja mosta. A malo me je raznježila i jedna školska drugarica koja mi je rekla da moja maskirna košulja miriše na višnje. I jeste zaista tako mirisala, jer je mati je prala nekim sapunom od višnje koju smo dobili u humanitarnoj pomoći. Htio sam je poljubiti za to,  mislim da je bila i spremna na taj poljubac. Umjesto poljupca sam podijelio cigaretu sa njom, veće bogatstvo je ona bila od mojih usana. A i stid me je pomalo bilo, iskreno priznajem. Još me je veći stid bio što joj nisam imao dati bar kutiju cigareta, nije nam bilo sljedovanje.

Četvrti srednje sam redovno završio 1994.godine za 30 dana tokom sarajevskog primirja nakon masakra na Markalama. Nisam dolazio u uniformi, već sa gipsom na slomljenoj šaci, u bermudama u kojem je bila moja vojna knjižica, privremena ispisnica iz jedinice zbog završetka srednje škole koju sam dobio od komadanta i naravno nezaobilazne cigarete. I da, imao sam svesku sa medama koju mi je dala školska drugarica sa lekcijama koje su ranije učili kada je škola radila kada nije bilo opasno zbog granatiranja. Zaboravio sam čitati njen rukopis, pisala je mnogo ljepše od iskrivljenih izohipsi sa mapa koje sam do tada više čitao. Nacrtala mi je srce na drugoj stranci da mi  obilježi odakle da počnem učiti. I dala mi kasnije jednu sivu maramu da je imam kada budem gore negdje. Mirisala je sladunjavo na neki parfem. Nosio sam je često sa sobom, dok nisam skontao da bi ona moja vještica mogla nanjušiti to i onda bi baš imao problem. A znala me je ta vještica čekati i po tri dana, na kapiji svoje avlije, da siđem sa planine. Govorila mi je da sam njen sexy Rus, zbog crnog kombinezona, crne jakne i crne beretke koju sam često nosio u to vrijeme. Ličio sam joj na Rusa. Imala je čudan običaj da se igra ručnom bombom koju je vadila iz kožne fišeklije na zadnjem dijelu mog opasača. To je radila dok smo se grlili. Našalio sam se jednom sa njom tako što sam prije izvadio inicijalni detonator iz bombe (M-75). Kada je izvadila dok sam je ljubio po vratu na zidiću, uzeo sam bombu u stavio joj prsten od detonatorske iglice oko prsta. Rekao sam da je tako želim da zaručim. Zbunjeno me gledala dok sam trznuo naglo rukom i dok joj je osigurač visio na ruci. Kašika je odletila, a bombu sam stavio između nas i zagrlio je svom silom. Pitao sam je: "Jel to znači da?" Vrisnula je i krenula bježati. Nakon toga nikad više se nije igrala bombom, već mojim usnama.

I da, završio sam vrlo dobrim srednju školu. Nisam ja od sorte odlikaša.

srijeda, 2. studenoga 2016.

Pismo ratniku

Ratniče,

Tebi se obraćam, tebi kao ljudskom biću, koji je sada u svojim borbama koje su teško razumljive onima koji nisu okusili one prave. Svi su borci, život je konstantna borba, svi vode svoje bitke, ali ti ih vidiš na malo drugačiji način. Tvoja percepcija je uslovljena tvojim iskustvima i sam tvoj odnos prema svakodnevnici je različit od odnosa drugih, koji nemaju tvoje iskustvo.

Prošao si to što si prošao, vidio što si vidio i to te čini dovoljno ranjivim u ovim vremenima ukoliko sebi dozvoliš da pristaneš na igre koje te nisu dostojne. Za neupućene, treba objasniti da ne postoji realan vremenski okvir u koji mi se mogla staviti granica zaborava i izlječenja duše jednog ratnika.

Epovi su pisani uvijek o herojima, o njihovim junačkim djelima, viteštvu, velikim bitkama i hrabrim poduhvatima. Lako se zaljubiti u viteza, njega vole narodne mase kada je opisan u superlativima. Mnoge mlade djeve sanjaju jednog takvog da zaspu i da se bude kraj njega. Međutim, ti epovi nemaju fusnote, pisani su u vremenima iza epskih bitaka. Pisali su ih narodi veličajući (i uvećavajući) djela svojih junaka. Fusnote nisu bile potrebne kao dodatna objašnjenja. U njima nikad ne bi bila napisana stvarna istina o jednom junaku, njegovoj sudbini nakon vojevanja. Teško bi bilo mladim, putenim djevama koje su maštale o ratnicima kao idealu njihovog savršenog muškarca objasniti da takav jedan junak do kraja života se ne bi sjećao sladunjavih mirisa njihovih, već bi do kraja života jedini miris koji bi ga neizostavno pratio bio onaj raspadnutog ljudskog tijela. Možeš li im to, ratniče, objasniti? Teško, znam.

Možeš li im objasniti svoje noćne more i to koliko ti ustvari često sanjaš smrt i ubijanje? Nemoj ni pokušati.

Kako da im objasniš koliko je tvoj osjećaj za pravdu izoštren u prvim mjesecima mira kada si gledao kako zastavama tvojim mašu oni koji se nisu pod njima borili. To su oni kojima su one bili garanti njihovog vlastitog bogaćenja  u vremenima kada Mars ovlada ljudskim sudbinama i kada običan, mali čovjek se može samo osiromašiti, nikako obogatiti. Front nije berza, rovovi nikad ne idu u privatizaciju i dokapitalizaciju.

Moj ratniče, za tebe će se Bogu moliti, kada ih čuvaš, oni kojima je Bog propisao borbu da brane svoje kao i tebi, ali koji su se oglušili o taj propis, osim njih rijetkih. Jednostavnije je širiti vjeru uz trepeze bogate nego uz vojnički suhi dnevni obrok u rovu. Lakše je tebe i tvoje drugove podržavati molitvama nego se za istu boriti kada je ugrožena. Zato će poslije tebi držati predavanja kako da se formalno približiš Bogu, a ne znaju da je On bio svo vrijeme u tvom srcu i na tvojim ispucalim usnama kada te je to srce nosilo u situacijama koje oni ne mogu ni pojmiti. I te tvoje molitve su tvoj put ka onome i Onom u koga vjeruješ, takvih nema u knjigama drevnih mudraca.

Poslije svega, ne traži pravdu jer je nećeš dobiti. Nemoj da ideš u tu unaprijed izgubljenu bitku jer pravdu ti već sam u sebi nosiš. Socijalne forme pravde nisu u tvom dosegu. Ti si jedna druga dimenzija, neshvatljiva za ljude kojima su srca opčinjena moći i vlašću. Njihova formulacija pravde nije i tvoja. Njihovo poimanje pravednosti  nije tvoje, jer po takvima koji kroje pravdu iz svojih fotelja, sve ima svoju cijenu. Nemoj da te muči što stoje ponosno ispod tvojih zastava. U očima tvojim i njihovim te boje zastava se drugačije oslikavaju. Ti si tim bojama obojio srce, oni novčanike.

Tvoje junaštvo će cijeniti oni čistih namjera i oni sličnih iskustava. Ono nije roba, nije za lektira u kojima će debeli sinovi novih bogatih kasti brusiti svoj epski izražaj koji će nakon nekog vremena, besramno izustiti na predizbornim skupovima, gladni fotelja koje mogu zadovoljiti prohtjeve njihovih mješina, vječno gladnih. Tvoja glad nije što je i njihova glad. Svoju glad ti utažiš jednom konzervom, njihovu ne mogu ni svi jastozi Atlantika zadovoljiti. Tvoj obraz je čist, čistiji od oficirskih uniformi i večernjih haljina dama novih elita.

I znaj jedno. Kada misliš da si sve svoje bitke izgubio, kada ti se bude tako činilo, znaj da nije tako. Ti si veliki plijen osvojio, a on se zove ponos. Taj plijen nema cijenu koju ne bi bili spremni platiti oni koje gledaš da su danas moćni, samo da ga imaju. Taj tvoj ponos je tvoje oružje koji oni nemaju. Hrabrosti isto tako. Zato budi pažljiv sa svojim oružjem, mora biti spremno da iz njegovih cijevi bljuje vatra razuma kojom ćeš da pokosiš namjere onih koji se jedino na tvojoj i mukama drugih znaju obogatiti. To ti je obaveza, ako si čovjek. A jesi, jer samo kvalitetan ljudski materijal može da izdrži ono što si ti prošao.

utorak, 1. studenoga 2016.

Mržnja na sniženju

Svaka roba ima svog kupca, kažu.
Neke robe su kvarljive, gube na vrijednosti vremenom. Neke opet vremenom dobivaju na vrijednosti. Mržnja je takva roba da ne spada ni u jednu od ovih kategorija. U bilo kojem vremenu , prostoru ili nekoj drugoj, nama nedokučivoj dimenziji, ona nema vrijednost.

Ali jeste roba. Ima svoju cijenu, ima svoje marketinške puteve ka krajnjem konzumentu, ima vrijeme pogodno za prodaju ili predstavljanje, ima mjesta i ljude koji je prodaju, ima one koji je konzumiraju pa cijenu ovisnosti o njoj, ima svoje tlo na kojem raste.

Razmišljajući u mržnji kao spiritus movensu svega onoga što se nama na ovim područjima  dešavalo ili dešava, moramo prvo naučiti kako se ona konzumira.

Mržnja se konzumira najbolje kao dovoljno podgrijana na vatrama prošlosti, jer upravo te vatre daju dovoljno topline da bi mržnja uvijek imala taj omamljujući okus. Puni se mozak prvo, a onda koncentrično se širi cijelim tijelom. Samo sit mržnjom nisi u stanju kontrolisati prst recimo kada pritišćeš obarač kako bi iz svoje snajperske puške prosuo mali dječji mozak na nekoj od raskrsnica grada koji ti nikad nije ništa loše uradio. Čak si ga i svojim domom nazivao. Samo mržnja može voditi tvoje ruke kako bi one izvršile brzi potez kamom kojom se presjeca nečije grlo. Mržnja je hrana koja djeluje čak i kao afrodizijak kada siluješ neku od onih tamo, jer gladan mržnje u tome ne bi, sasvim sigurno, vidio bilo šta seksipilno što bi ti podiglo razinu testosterona.

Gdje raste mržnja?
Fertilno tlo naše mržnje je historija. Ta učiteljica života, baš poput vrhovnog božanstva svih naših kolektivnih gnjevova i frustracija, uvijek se redovno brine da klasje mržnje bude puno sjemena od kojeg pravimo hljebove koji nisu nasušni. A što ostane sjemena nakon hljebova, mi se kao poslušna i vrijedna djeca pobrinemo da posijemo u naše vrijeme da bi šta i naša pokoljenja imala kušati u budućnosti.

Kako je konzumirati?
Kolektivni obroci su najbolji. Ima nešto neodoljivo običnom čovjeku biti dijelom mase kada se počnu uzimati obroci mržnje. Dođu takva vremena kada je bolje biti dio mase, jednostavnije je isključiti mozak i ljudskost, jer su oni u tom dobu previše individualni teret, tegoban sam po sebi. Biti dio hipnotisanog kolektiviteta je sexy, nagonski i nepotrećeno savješću i sviješću, tim dosadama koji uvijek nešto zapitkuju i samim tim kvare ekstatične osjećaje pripadnosti bojama za koje se i ubija kada dođu vremena za to. Resistance is futile, Borg tako kaže. Ako Borg kaže da oni tamo ne valjaju, da su ti neprijatelji, lišiš samog sebe dodatnih analiza. Oni su neprijatelji jer su vlasi, balije, ustaše, šiptari, ćifuti, čefuri, komunisti, demokrate, zeleni, žuti, plavi, vjernici, nevjernici...
Po defaultu su loši i zli. Ubij!

Marketing mržnje
Taksativno ćemo nabrojati, bez mnogo objašnjenja, ostavljamo slobodnoj mašti da formira stav prema listi i stavkama na njoj.
Lista pogodnih aktivnosti pri plasmanu mržnje prema krajnjem korisniku:

- izbori (u svim izvedbenim oblicima)
- historija/istorija/povijest (svako je, vala, i piše)
- mitovi i legende (posebno efikasni kroz neselektivnu i nekritičku inkorporaciju u historiju)
- vjerski zanos
- ideološki zanos
- obrazovni sistem
- obiteljsko naslijeđe
i tako dalje i tako bliže...

Mržnja kada se izvadi iz konteksta kolektivne konzumacije i uzmemo pojedinca kao konzumenta izaziva mnogo više problema od recimo stalnog konzumiranja šećera. Ne postoji sadašnjost ili budućnost koja može provariti, poput sode bikarbone, želudac pun mržnje. Ne pomažu tu terapije nikakve. Kada je jednom okusiš, zamjene se uloge, postaješ njena hrana. Hrani se sa tvojim raspadajućim mislima i osjećanjima poput lešinara. Postaješ njen plijen, tako lako dostupan, sveobuhvatan u svoj svojoj nemoći da joj se odupreš. Ona ti je referentna vrijednost prema kojoj su sve druge stvari sekundarne u tvojim pogledima, iako ti se često pričinjava da je suprotno. Gledaš svoju porodicu, uživaš u njoj, sve dok ti ne dođe podražaj da se ona aktivira. Tada zaboravljaš na sve oko sebe i ideš u smjeru u koji te tvoja mržnja uputi kao svog roba na lancu, dovoljno dugom samo do njenog cilja.

A nju ti mogu prodati samo oni na čiju slatkorječivu prodaju pristaneš. Zapamti, ona je roba i onaj koji je prodaje će se jako potruditi da ti je predstavi kao nešto tebi nužno, kao nešto što ti baš odgovara. Poput elegantnog odijela, obući će je na tebe i uvjeriti će te da si lafac nad lafcima, neodoljiv, šarmantan, naj u svemu.

Samo znaj da je cijena te kupovine jako visoka, iako ti je najčešće nude po sniženju. Oni znaju to dobro, dugo su se obučavali za to.
Njena i najmanja i najveća cijena si ti sam. Nema na kredit, nema rata. Plaćaš odmah i nema reklamacije.

nedjelja, 30. listopada 2016.

Te noći je došao mir

Odvratno mi je blato oduvijek bilo. Mrzio sam ga i ko dijete, nisam nalazio nikakvo zadovoljstvo u loptanju u njemu, još manje u valjanju. A opet, sudbina je htjela da me ono često prati tokom mog života. A blatnjav je bio taj novembar 1995. I hladan. Stajali smo Goran, Edin i ja u plitkom blatu negdje u Zoviku prohladne novembarske večeri, čekajući ko će nas pokupiti dok smo stopali kako bi nas prevezao preko Igmana do tunela u Butmiru. Netom prije toga smo glatko odjebali jedan genijalan prijedlog (nismo tako neozbiljne stvari mogli shvatiti kao naređenje) jednog oficira iz komande koji je predlagao da se naša jednomjesečna "obuka" (ustvari dislokacija naše jedinice iz grada za eventualni nastavak borbenih dejstava) završi jednim ugodnim pedesetokilometarskim maršem planinskim područjima Bjelašnice i Igmana. Baš nam je bilo do nekakvog besciljnog marša, kondiciono sam bio spreman i bez njihovih marševa iako nisam ustajao na jutarnja trčanja, jer su mi se noge još oporavljale od ranjavanja.
Pokupili smo naše naoružanje i usput prijateljski rekli našim komandirima da se slučajno ne bi neko našalio da nam postave patrole vojne policije na tunel u Butmiru kako bi nam spriječio povratak u grad. Nije nam se baš previše pucalo u naše. Nije nam se pucalo više ni u koga.

Ostalo mi je bilo još cijele 3 DEM i 2 cigarete u kutiji Drine. Ostatak plate od 80 DEM smo popili prethodnih dana i noći, Hepokova loza i Laško pivo su nalazili skladni suživot spuštajući se niz naša grla. Po povratku u Sarajevo sam odlučio da prodam svoj vlastiti pištolj, jer sam shvatio da su mi se cipele civilne raspale, farmerice još prošle godine. Raspalo mi se sve osim uniforme, ali ne po šavovima, već zbog same dotrajalosti materijala. I sam se tako osjećao, iako mi je bilo 20. Dotrajao materijal, iako iz daljine sasvim pristojnog izgleda. Svi smo tako izgledali, umorni od svega i svačega.

Ispred nas je oko 20:00 stao veliki bijeli autobus. Vozač nam je otvorio vrata i rekao da uđemo. Kada sam zakoračio na lijepi tapacirani stepenik autobusa, automatski me uhvatio stid mojih blatnjavih čizama. Stid su dodatno pojačavali Dragojevićeva "Cesarica" sa zvučnika i miris otmjenog ženskog parfema iz pravca prvih sjedišta. Luksuz modernog autobusa visoke klase  nije baš bio vjerni pratilac moje kaste u prethodnim godinama. Mi smo se mnogo bolje razumjeli u anatomije poda nekog Fapa, ceradu Dajca, zadnje amortizere Tamića. To su bila prevozna sredstva za naše destinacije u ratnom vremenu. Pune 4 godine već nisam ušao u autobus. Vozač nas je lijepo pozdravio i rekao da ima dovoljno mjesta i da će nas prebaciti do Butmira, do tunela. Tiho nam je šapnuo da je tu delegacija iz nekih ministarstava Vlade na povratku iz Zagreba. Valjda nam je htio time skrenuti pažnju da se fino ponašamo. Meni je bilo sasvim svejedno, ministarstva su mi bila jednako apstraktna, kao i njihovi  uposlenici. Jedino su mi bila potrebna četiri točka koja će nas prebaciti preko slobodarskog Igmana do Butmira.

Putnici u autobusu su nas gledali malo začuđeno, jer smo ušli u autobus u punoj ratnoj opremi, sa naoružanjem. Kada smo sjeli na mjesta negdje oko šestog reda sjedišta i odložili oružje, shvatili su da smo samo njihovi privremeni saputnici na truckavom igmanskom putu.

Bili su svi lijepo obučeni, uredni, malo umorni od puta, ali to nije kvarilo dojam neke otmjenosti za nas trojicu sasvim neuobičajene u svijetu u kojem smo mi živjeli. Bilo ih je tridesetak. Izgledali su kao da su iz neke druge dimenzije u odnosu na našu. I sam autobus je bio takav, vozač u odijelu sa kravatom, ugodni miris uprkos dimu duhana, jer je takvim putnicima bilo dozvoljeno sve.

Nije prošlo previše puta do vremena kada su počeli postavljati pitanja. Prvo je bilo od mlađeg muškarca sa sjedišta sa moje desne strane, koji je nudeći me cigaretom upitao me odakle dolazimo, sa kojeg bojišta.  Prihvatio sam cigaretu, te mu odgovorio iz Srednje Bosne da me ne bi previše maltretirao pitanjima o stanju na bojištima i sličnim glupostima. Dao mi je ostatak cigareta u tek otvorenoj kutiji "Yorka". Zahvalio sam mu se, jer su mi te cigarete njegove bile spas za večerašnju šetnju od Butmira, kroz tunel do moje kuće u Starom gradu. "Sa cigaretom nisi sam" pisalo je na kutiji. Odlično, naš trojica ćemo imati lijepo društvo večeras u toj šetnji od preko deset kilometara.

Negdje oko 22:00, bili smo na sred Igmana, kada je se javio poznati glas voditelja Radio Sarajeva sa zvučnika u autobusu. Vandredne vijesti. Vijest iz baze Wright-Patterson u Daytonu. Postignut je sporazum.
Razmišljam da je to baš lijepo, ali ni sam nisam bio siguran ko se i šta dogovara. Nama, u maskiranim uniformama, u prethodnim godinama svi ti dogovori su bili samo uvertira pred nove i žešće bitke. Samo kratkotrajni prekidi vatre, nakon kojih smo uvijek najebali. Jedna gospođa se okrenula prema nama i reče nam, pomalo ushićeno: "Gotovo, momci, izgleda da je rat gotov." Nas trojica smo je pogledali nezainteresirano, sa Edinovim "super" kao našom jedinom reakcijom. Moje misli se bile zaokupirane prodajom pištolja i cijenom koju mogu postići za njega, cijenom Levis 501 farmerica i opijanjem u BB-u kada me noga popusti. Putnici su komentarisali te vijesti iz dalekog Ohia sa velikim žarom, osjetile su se verbalne ekstaze u komentarima. Nije to prestalo sve dok nas trojica nismo uz pozdrave izašli iz autobusa koji je nastavio svoju vožnju prema gradu "plavim putem", a mi smo morali pod zemlju, kroz tunel ispod sarajevskog aerodroma do grada. Oni su civili i za njih je "plavi put", za nas maskirne je podzemlje.

Nije nas čekala patrola vojne policije, samo jedan policajac nam je odmahnuo rukom i ušli smo u tunel u kojem osim nas trojice nije bilo nikoga. Ostatak jedinice je bio negdje iz nas, mi smo prvi došli jer smo imali dobar taktički položaj na autostopu. Nikad brže tih 900 metara tunela nisam prošao. Malo me je čak i uhvatila sjeta za tim našim Hadom podzemnim, kao da sam znao da je ovo naše zadnje druženje. Na dobrinjskoj strani tunela jedan vojni policajac nas je ponudio cigaretom i stali smo malo sa njim. "Jesu se ono dogovorili, je li ovo gotovo?" upitao nas je. Slegli smo ramenima. Rekao sam mu da će još naše raje proći kroz tunel večeras i da će se pojedinačno prebacivati.

Negdje na petom kilometru hodanja kroz grad, duboko iza ponoći, prekinuo sam našu šutnju i pitao njih dvojicu, ironično: "Jel nam ovo rat gotov?"

Goran je odgovorio kroz zube: "Jebo te rat. A jebeš i mir. Šuti i hodaj!"

Nastavili smo koračati prema našim kućama...

Topla noć i utišano jutro

Tog 16.06.1995. godine sam ranjen. U samo svitanje grupa mladih momaka, njih 80, je krenulo u jedan juriš u akciji deblokade na unutrašnjem prstenu opsade grada, na Veliku kulu ispod Mrkovića. I ja sam bio jedan od njih, u protivoklopnoj grupi prvog ešalona koja je na sebe imala privući vatru sa Kule dok tri upadne grupe riješe 4-5 bunkera između i zauzmu Kulu.

Sjećam se da je noć prije Nele donio nekakvu boju za lice, američku vojnu kamuflažnu, poput velikog maslinasto-crnog karmina. Obojili smo lica, opremili se i čekali kamione za prevoz do mjesta naše misije, par stotina metara iznad zadnjih sarajevski mahala. Krenuli smo negdje oko 22:00.

Grad je bio neobično tih, znalo je se da ulazimo u borbu, a naša četa je bila jedna od udarnih, sa misijom koja mi danas izgleda jedino samoubilačko i nikako drugačije. Cijeli grad je znao da se ide u biti ili ne biti bitku, a dan prije je počela operacija na vanjski opsadni prsten. Noć 15/16.juna ‘95. je bila topla sarajevska noć  obasjana mjesečinom. Lijepa je ova noć za šetnje sa djevojkom Darivom, ali previše tiha u svoj svojoj strepnji koja je se osjetila svakim uzdahom. Kamioni su se kretali malo iza ponoći do Čaršije i gore, prema Gazinom hanu. Gledao sam Baščaršiju kroz procjep na ceradi kamiona. Tamo malo preko Miljacke mi je kuća. Od te kuće preko Baščaršije do muslimanskog pokopnog društva "Bakije" gdje će me donijeti prije dženaze ako poginem je tek nekih 500 metara udaljenosti. Pola kilometra mog pređenog života jedino bi obilježio miris ćevapa iz Petice ili od Kurte. Ma super, nije to ni tako loš život ako ti ga obilježi miris ćevapa, zar ne Eldine?! Jedino nije bilo golubova te tople noći. Neće ih biti ni sutra, sarajevskom dolinom će odjekivati zvukovi detonacija, a golubovi se njih boje.

Samir i ja smo ležali u kamionu sa našim Karl Gustavom između nas i 10 raketa smještenih u 5 kontejnera. Živcirao me je pjevušeći cijelu noć glupavu pjesmu od Magazina „Moj zlatni dječače“. Bilo je i smiješno i iritatno, kao i onih 10 konzervi nekakvih gulaša koje sam nosio na leđima u borbenom rancu, koji je bio pun i municije, puška, 10tak bombi u jurišnom prsluku… Sve me je to živciralo, jer je bilo preteško, a ja mislio samo na rakete. One su bile bitne.

Došli smo do kraja našeg puta kamionima, i ispeli se na pripremni položaj nekih par stotina iznad ceste, u IKM 105te. Previše opreme na svima nama je jednostavno bilo preteško, pa smo svi polijegali na travu, dok smo dobijali zadnje instrukcije. Svi smo sve znali, šta trebamo uraditi. Nekako sam između svih tih odvratnih konzervi (ko je se dovraga sjetio da diverzantima daje konzerve kao hranu kada se ide u brzi napad?!) izvadio pakovanje keksa Napolitanki i rekao Samiru da ih jede, potajno se nadajući da će prestati više sa pjevušenjem te glupe pjesmice. Trebević je nekako bio tačno ispred naših očiju i izgledao mi je ogroman te noći, obasjan mjesečinom. Znao sam da 143. ulazi gore i samo sam im u sebi poželio sreću da uđu u isto vrijeme kao i mi. Mi krećemo u 04:00 u juriš, kada i svi ostali. Bar smo se tako svi nadali.

U 02:30 dobijamo naredbu za pokret, prvi ešalon od nas 40, drugi će nas pojačati kada se odrade svi zadaci, odnosno kada uzmemo neprijateljsku liniju. Izvukli smo se gore, na jurišnu liniju i zauzeli položaje. Odjednom sam ugledao tu kučku od građevine, visokih bijelih zidova od tesanoga kamena. Odvratan sam osjećaj imao. Poželio sam da je ispred 5 tenkova, samo ne ona, te stara kula. Lakše bi sa njima, a ne sa njom, postojanom starom austrijskom debelom kučkom, sa zidovima debljine 3 metra. Ubacio sam protivoklopnu raketu u Gustava i pitao Samira vidi li jasno cilj. Tri puta se podizao na koljena, visoka paprat nam je bila i zaklon, ali i smetnja. On će gađati, Petra je ispred, gađat će i on i još dva RPG-a sa strana mene i Samira. Nas dvojica smo klečali pored jednog starog bora i čekali tih 04:00 to jeste prvi rafal naše tri upadne grupe koje po običaju predvodi komandir naše jedinice, stariji tek dvije godine od mene. Heroj nad herojima, neko čijoj se hrabrosti, ali i brizi za nas i dan danas divim. Preda mnom je bio labirint od grana divlje kupine koji me je pokrivao do pasa. Pokušao sam da zadnji put vidim neki poseban detalj na cilju, a tada je se sa desne strane ukoso se čuo kratak rafal. Znao sam dobro taj zvuk, to je bio M-84 mitraljez, „sijač smrti“ kako smo ga zvali. Refleksno sam spustio glavu, a nekoliko metaka je se zabilo nekih 10tak cm iznad u stari bor, prosipajući me prahom od kore drveta. Snimljen sam i postao sam meta nekoliko sekundi uoči našeg juriša. Zakovao me je vatrom, nisam se mogao pomjeriti. Samir je sa druge strane, štiti ga drvo i izvlači se malo naprijed, preuzima Gustava. I tada kreće pakao…

Naši su krenuli u napad, ide naša prva raketa iz Gustava. Ali mene onaj mitraljezac ne popušta, te u jednom momentu osjetim oštri udarac u stopalo desne noge koja mi je bila presavijena prema dole. Nije to bol, već takav udar da sam mislio da će mi jednostavno iščupati stopalo. Dobio sam metak, ok. Pokušavam da ubacim drugu raketu, ali se čahura prethodne zaglavila u lanseru. Moramo je izvaditi jer sada jurišnici sada ovise o nama, da svu vatru privučemo na nas devetoricu. Drugi rafal mi je pozujio par centimetara iznad glave, dok je jedan metak mi pocijepao rukav na jakni, ali me nije zakačio. i još gora stvar je što su mi se grane kupine bodljama zakačile za jurišni prsluk ne dozvoljavajući mi da se izmaknem od tog prokletog mjesta. Tada vadim bajonet i ludom brzinom, prjesecam grane, i izvlačim se par metara ispod, van dometa rafala koji su me zakovali za mjesto. U tim situacijama adrenalin pokreće ljudsko tijelo i sve ono što znate sa obuka, iz prethodnog iskustva, ali i ono što ne znate ili niste svjesni da možete učiniti, jednostavno uradite. Tako se i taj moj okret tijela desio uporedo sa novom kišom metaka koja je se zabila u djeliću sekunde na mjesto na kojem sam prethodno ležao. Uspijevamo da nekako izvadimo čahuru rakete iz lansera i Samir se pokušava pridići na novo ispaljenje. Govorim mu kako sam pogođen, a on mi govori da se izvlačim sam nekako prema dole. Povukao samo se još nekoliko metara ispod i pokušao sa vidim štetu na stopalu da kojeg sam osjetio toplinu krvi. Pogledao sam i vidio da je čizma razvaljena od metka i da krv njenu crnu kožu. Pokušavam da kleknem, jer sam ispod dometa onog upornog mitraljesca i da ispalim par rafala prema kuli, da pokrijem Samira i ostale. Oko nas sve sijeva od granata, rasprskavajućih metaka kojim nas zasipaju nemilosrdno. Uspio sam ispaliti rafal, u isto vrijeme kada je poletila i druga, ovaj put fugasna raketa iz Gustava kojim Samir maestralno rukuje. Tražim ručnu bombu da je bacim, napipao sam jednu u prsluku i tada nastaje zatamnjenje…

Kao da sam se ugasio, jedan dugi piskavi zvuk i mrak. Kada sam nakon par minuta došao sebi osjetio sam bol u cijelom tijelu i znao sam da nije dobro. Ništa ne čujem, vidim samo bljeskove oko sebe, granje pada po meni i dim svuda. Još ležim, ali se ne mogu pomjeriti. Samo sam uspio spustiti čelo na zemlju i moliti se da me ovo grozno zujanje u ušima prestane. I opet mrak, opet sam izgubio svijest.
Potom opet sebi dolazim, noga me boli, dobro je… Živ sam. Ruku uspijem podići prema licu i obrisati usne od krvi koja počela da curi iz usta, nosa, a tada nisam znao i ušiju. To je ta, blast (eksplozivna) povreda, kada granata velikog kalibra padne pred vas, podigne vas od zemlje, raznese vas, raskomada ili eksplozijom ili gelerima. Pala je negdje ispred mene koji sam ležao na maloj padini, pa sam bio spašen od gelera, ali ne i od silovite eksplozije. Ali dobro je, živ sam, mada su dvojica kolega koji su mi prišli iz drugog ešalona mislili da sam poginuo jer sam bio bez svijesti, pa su htjeli da mi tijelo pokupe nakon završetka borbe.

I dalje ne štede granate na nama, zasipaju nas svim i svačim, ali sam se dozvao nekako i pokušao da se pridignem na noge. I uspio sam za dvije sekunde, dok nisam opet pao od divljeg bola u stopalu, ali i koljenu smrskanom od eksplozije… Nije to bitno, bitno je da sam živ i da se počnem nekako puzajući izvlačiti iz te vatre, sam… I tako je počelo moje puzanje, pod granatama, preko mina kojih je bilo na starim položajima neprijetelja. Usput sam se oslobodio borbenog ranca sa konzervama i vodom, pušku vezao sa ruku remenom i puzao, puzao i puzao… Punih 6 sati, skrivajući se od granata koje su sipale svuda unaokolo, odmarajući se u svakom mogućem zaklonu. Kada sam već bio totalno iznuren pred sobom sam vidio svoje drugove pred pripremom. Pridigli su me i unijeli u zemunicu. Ispred je na nosilima ležao neko, prekriven dekom preko glave. To je bio Sajo, naš drug, koji je poginuo. Položili su me na ležaj od daski pored ostalih ranjenih drugova. Komandir se sjeo kraj mene i nešto mi govorio, umivao me vodom iz čuture, ali ga nisam ništa čuo. Tek negdje u dubini sam shvatio da mi govori da je sada dobro, da sam živ i siguran. Tada je uzeo svoju stanicu i nekome se dobro najebao majke u operativnom štabu divizije. Malo mi se povratio sluh na desno uho i shvatio sam da nam niko na bokovima nije izašao, da nas jedinice koje su trebale da krenu u našu podršku, jednostavno nisu krenule iako smo mi odradili zadatak do pola, uzeli tih 5 bunkera, ali ne i Veliku kulu. Totalno desetkovani, 27 ranjeni, 1 poginuli,a niko ne zna gdje je naš drug Keva. A i on je poginuo, taj heroj Otesa… Tijelo su našli tek u izviđanju dva ili tri dana poslije.

Rahmet vam duši, moji Sajo i Keva, naši drugovi, naša braća.

Tada su nas izvukli, nas ranjenje do saniteta 2.brdske na Gazinom hanu i dalje golfovima iste brigade do Kliničkog centra na Koševu. Mene na Cum, a poslije na Ortopediju. U medicinskom kombiju nas je oko 5 ranjenika, ispred mene leži momak u crnoj uniformi specijalne policije CSB Sarajevo – Laste i umire. Unose me u salu, saniraju rane na stopalu i pokušavaju da mi razrežu pantolone da bi mi uradili RTG koljena. Držim svoj pištolj čvrsto uz sebe na jurišnom na kojem su još okviri sa municijom, bombe… Prilazi mi doktor i pita može li bez tog pištolja te to pokušava da mi objasni rukama nekako. Ja ga ne čujem dobro, ali shvatam šta želi od mene, klimam glavom i sklanjam pištolj u prsluk.

I tada jedna, nadrealna scena u ovom danu krvi i vatre. Nekako su me dvije medicinske sestre pridržavale na krevetu i skidale mi pantalone, dok je treća brisala maskirnu boju, skorenu krv i zemlju sa mog lica. Jedna od njih je bila mlada plavuša, lijepog lica. Kada su mi skinule pantole, glasno se nasmijala i rekla glasno: „A vidi mu zeka…“ Nekako su se sve nasmijale, a ja nisam skontao šta se dešava. A onda skontam da su na meni gaćice sa crno-bijelim Playboy zekama.

O Bože, kako sam se postidio!!!!
Dobro je, živ sam 🙂

Dijagnoza: Rat - Uvod

Šta je rat?
Rat je bolest.

Kakva bolest?
Najteža moguća sa nesagledivim posljedicama.

Koga napada?
Ljudsko biće  (Homo sapiens sapiens)

Manifestacije?
Bolest u svim svojim fazama napada, sa devastirajućim efektima, ljudsko biće, njegov život, njegovu egzistencijalnu esenciju, njegove tvorevine poput društva, njegovo nasljeđe i potomke.

Uzroci?
Virusi i bakterije nastale ili mutirane na povijesnim, vjerskim, političkim, ekonomskim osnovama. Pogodni elementi pri nastajanju: mržnja, pohlepa, glad za moći, slavoljublje.

Rasprostranjenost?
Čitava Planeta Zemlja. Lokalne epidemije sa povremenim tendencijama u razvoj globalne pandemije.

Način liječenja?
Najpoznatiji tretman je lijekom: Razum. Lijek je posebno efikasan ako se uzima na prevenciji širenja  bolesti. Nuspojave lijeka: nema zabilježenih nuspojava.

Ko sam ja?
Preživjeli pacijent. Jedan od mnogih koji su imali sreću da prežive ovu bolest. Ostavila je posljedice, jer je ovo bolest koja ostavlja posljedice koje se ne mogu nikako skriti niti ignorisati.

Kao preživjeli uzimam sebi za pravo da pričam o ovoj bolesti. Posebno zbog toga što živim na području koje se Balkanom zove, a koje je vrlo plodno tlo za naglo širenje te bolesti. Živim, kao i skoro svi preživjeli pacijenti sa svim njenim posljedicama.

Pišem ovo u vremenima kada ova bolest hara nekim drugim područjima naše plave planete. Divlja ona u svom punom zamahu, prijeti globalnom pandemijom. I nosi žrtve. Ova bolest nema faza da bi postala terminalna. Ona je terminalna odmah po njenom nastanku. Odnosi svoje žrtve brzinama koje su varijabilne. Od 0.7 sekundi koliko je potrebna radnja pritiska obarača do prosipanja mozga pritisnute na cijev oružja, do cijelog ljudskog vijeka preživjelog pacijenata. Nekad je i naslijedimo sa svim recesivnim posljedicama, što se naše nove generacije mogu i moći će se same uvjeriti.

Ko sam ja da pišem o ovoj bolesti?
Pa rekao sam vam da sam pacijenat. Rekonvalescent u pokušaju, teško ikad izliječiv.
Ja sam Eldin Kurbašić i da, imam problem. Bolest me je zahvatila sa mojih 16 godina, 10 mjeseci i 23 dana starosti. Postao sam dio nje, aktivno učestvujući u njenoj lokalnoj epidemiji devedesetih godina prošlog stoljeća. Ispred sebe sam imao tada one koje sam neprijateljem zvao, iza mojih leđa je bio grad u kojem sam rođen i moja majka koja me je rodila. Dao sam sve od sebe da bi moja leđa bila dovoljan oslonac mojim prsima. Preko mene su letjele granate koje su me više brinule nego meci koji su išli na mene. Ta granata je išla na moju majku koja se nije mogla braniti, ja jesam. Kada bolest hara, teško je biti hrabar ako si njome obuhvaćen, ako si njom zaražen. Ja nisam bio najhrabriji, bilo je mnogo onih koji su bili puno hrabriji, efektivniji od mene. Ali nisam bio ni kukavica. Hrabro sam se nosio sa bolesti, a liječio sam se u kratkim pauzama između njenih naglih manifestacija sa svojim prijateljima, rajom kako se oni nazivaju ovdje gdje živim.
Nekako sam preživio tu bolest koja je me je u par navrata ozbiljno pokušala ubiti. Prebolovao sam je sa 20 godina, 6 mjeseci i 6 dana starosti.
A onda su krenule posljedice. Nisam ih ispočetka prepoznao kao takve. To vam je kao kad prebolujete gripu i onako ozdravljeni izađete prvi dan na svjež zrak pa sve oko vas miriše u svojim najljepšim mirisima vašem nadraženom nosu. E tako je i meni sve mirisalo. Mirisao mi je život!

Ali ono što nisam tada vidio je prva manifestacija posljedica bolesti, posebno ako ste bili u njenim prvim redovima kao ja. A to je neodoljiva glad za adrenalinom. Ne osjećate je odmah, to vaši postupci rade sami, po automatizmu. Glad, ako je zanemarite, postaje dovoljno jaka da ruinira neslućenom brzinom ono što pokušate graditi. Vama kao tek izlječenom bolesniku koji je skinuo svoju uniformu, mladost postaje otežavajući faktor pri amortizovanju te gladi. Ne zaboravite, oko vas sve miriše i sve naprosto mami svojim sladunjavim mirisima. Preživjelog od bolesti u mirnim vremenima u prvim trenucima privuče sve. Toliko to zna biti privlačno da ga udaljava od njega samog. Ponekad više od same bolesti. A tada se počnu aktivirati brojne pukotine i rasjedi izbrazde duše. To neminovno vodi zemljotresima različitih magnituda i epicentara.
Ako i imaš prilike da nešto kao netom izlječen nešto i izgradiš, velika je opasnost u tim zemljotresima da sve poruše. A na trusnom si području.

I tako živiš i preživljavaš. Godinama. Gledaš razoren tuđe živote ako već nemaš mnogo devastacije u vlastitom da bi te opomenula.

Uzmeš tada lijek zvani Razum i staviš ga pred sebe i zapitaš se da li je bolest i njene posljedice kraj. Kažeš da nije i da želiš da bar pomalo skreneš pažnju na pojave bolesti zvane rat.
Ako to radiš sam od sebe, moraš biti uvijek spreman da sa sebe obrišeš pljuvačku koja će neminovno pasti na tebe od strane onih koji su zaradili na bolesti prodavajući lažne tretmane i lijekove. Takvih uvijek ima na svim stranama.

Pljuju te zbog svega i svačega. Pljuju te zbog vlastitih grijehova koji ih se dotiču ili ne, ali su uvijek spremni da na sebe preuzmu ulogu i tužitelja i sudije. Pljuju te što si se usudio neuspješno se baviti nečim što je njihova privilegija. Kužni ne mogu u biznis ako se nisu izliječili u partijskim lazaretima.
Hraknu te iz svih usta jer se overdoziraš Razumom mimo njihovih svjetonazora i dozvola i kažeš: Ne, ne želim bolest, znam šta je ona!
Kažu ti da nisi njihov jer si napisao nešto što osjećaš, pod uticajem terapije. Ma nek pljuju, brizle sa žara su mi svakako omiljeno jelo.

Evo me, mene nekad oboljelog od rata, nikad do kraja izlječenog. Ja ću nastaviti da uzimam svoju terapiju lijeka Razum.

I mrzite me moji Bošnjaci jer ću reći da bi i podlegao bolesti da sam imao one riječi majora Gavrilovića kada je vodio svoj izbrisani puk, kao duhove u njihov zadnji juriš za Beograd. Pljujte me jer kažem da me bole Kazani.

Pljujte me Srbi jer su neki iz vašeg roda u Srebrenici ubili i dobar dio mene sa onim mojim tamo pod bijelim nišanima Potočara, umro sam u dubinama Tomašice. Mrzite me što bi i danas stajao rado na braniku Vukovara kao i mog Sarajeva, te što bi dijelio zadnjih nekoliko metaka sa hrabrom četom na Srđi iznad drevnog Dubrovnika.

Prezirite me Hrvati što bi želio da je Jasenovac sinonim za samo jednom malo mjesto na obali Save i ništa više izvan toga. Mrzite me i vi ako želite što bi volio da su na Heliodrom slijetali samo helikopteri i da mu je to namjena jedina uvijek bila.

Pljujte me i vi što vam je crvena najdraža boja što nemate stida još uvijek za Hudu i sve druge hudne jame.

Ja želim Balkan sterilnim da postane! Virusi počnu divljati kada ih traži po historiji/istoriji/povijesti.
Kada se počnu tražiti opravdanja da se naplate pohodi handžarevaca/četnika/ustaša/proletera.
Moje lekcije su naučene, jer sam preživio bolest, toliko se loše još uvijek od nje osjećam da mi ne trebaju spoznaje da se virus uvijek mogu naći.
A tražiti ih se može u nedogled. Uvijek se može kopati po Prvom i Drugom, Balkanskim, Agrarnim reformama, Okupaciji i Aneksiji, Ustancima svih brojeva, KuK ugnjetavanju i Turskom zulumu, Kosovima i Maricama... Ma ide sve ko po loju do Neolitika. Bakterija i virusa bilijardama, uzgojene, mutirane i spremne za akciju.

Zato i nemam vremena da se bavim previše globalnim stvarima, avlije i dvorišta su nam dovoljno kontaminirana da je čišćenje neophodno.

Ja sam metlu, dezificijans i sterilnu gazu uzeo.

Dobrodošli na moj blog.