Srednja škola je vrijeme prvih pravih ljubavi, ekskurzija i suza uz pjesmu "Krivo je more".
Lijepa vremena. Ko ih se sjeća kao takva. Je nemam razloga da ih mrzim, bila su mi jako simpatična ta vremena. Hm, možda dijelom simpatična.
Moju srednju školu su obilježile, blago rečeno, tenzije. Umjesto da odgovaram geografiju i proizvodnju željeza u tadašnjoj Kini, ja sam zadužio (odnosno mijenjao se na njemu sa rajom) M-56 automat na kontrabarikadama u Sarajevu. Taj automat je bio jednako besmisleno oružje kao i lekcija koju sam trebao odgovarati u školi. A u njemu je bilo oko tri kilograma željeza pa smatram da sam bar na to mogao dobiti kakvu dvojku da se provučem. Proizvodnja mesinga i olova kojih je bilo još u oko 600 grama u mecima u dva okvira municije koje sam dobio bi mi bile dovoljne i za ocjenu dobar, 3. Ali, jebi ga, nisu ti metali bili predviđeni po nastavnom planu i programu za drugi razred srednje škole. Početkom aprila 1992. sjedio sam sa drugom iz razreda na kafi. Moj drug koji se Bogu moli malo drugačije od mene. Sami ja i on. Pričao mi je šta se dešava tamo gdje on živi. Znali smo obojica da nećemo još puno kafa popiti zajedno i nije nam bilo drago zbog toga. Bio je jedini koji je stao uz mene par mjeseci prije kada smo razbili trojicu Željinih Manijaka koji su došli da mi se osvete jer sam im poslije derbija presvukao nekog lika u tramvaju i skinuo mu šal Napolija kojeg sam dao svom jaranu, također Manijaku. Meni Hordašu se upisao plus u nekoj našoj imaginarnoj svesci navijačkih poduhvata, plave boje nisam namjeravao da nosim svakako. Moj drug Srbin je pušio sarajevsku Drinu, najviše je nju volio, govorio je da je meki sarajevski Marlboro samo za šanere, a da je Drina za prave muškarce. Rekao mi je da ako se ikada vidimo na frontu da ne pucamo jedan u drugog. Kako da pucamo jedan u drugog, pitao sam?! Ma nema šanse. Poslije rata sam čuo da je poginuo. Znao sam pomisliti ponekad na njega kada bi zapalio Drinu.
Treći razred sam polagao vanredno 1993.godine. Dolazio sam na polaganje predmeta u pauzama između terena i linija fronta u uniformi, direktno iz kasarne. Sjećam se da je još važio stari nastavni program, pa sam bio zatečen pitanjima oko puške M48 kada sam polagao predmet opštenarodna odbrana. Ne zamjerite ako mi je to bilo pomalo anahrono, jer sam već tada dužio PASP M-76 ili puškomitraljez M-84, zavisno po potrebi. Zamislite, dobijem samo mršavu tricu jer sam rekao profesoru koji me je ispitivao da je najbolji ubojni domet puške M-48, u narodu znane kao tandžara, 2 centimetra jer sam smatrao da sa njom najbolje možeš kundakom ubiti. Bilo mi je zamorno objašnjavati mu da sam prethodne sedmice zadnjih 10 DEM potrošio da kupim 5 "ljubičica" od jednog lika (ta municija je u Sarajevu u ratu bila vrlo rijetka), 5 metaka sa posebnim omjerom baruta i težine zrna za moj PASP. Ti meci su i za tandžaru, 7,9 mm kalibar, samo bi bilo blasfemično ih ispaljivati iz te puške koja mi je donijela mršavu trojku. Hajd dobro, završio sam vrlo dobrim. Izvadio sam se opet na istoriji i lekciji o Mahatmi Gandiju, iako sam te noći sa mislima o tom simpatičnom, ćelavom čikici otišao u pakao urbane borbe oko Vrbanja mosta. A malo me je raznježila i jedna školska drugarica koja mi je rekla da moja maskirna košulja miriše na višnje. I jeste zaista tako mirisala, jer je mati je prala nekim sapunom od višnje koju smo dobili u humanitarnoj pomoći. Htio sam je poljubiti za to, mislim da je bila i spremna na taj poljubac. Umjesto poljupca sam podijelio cigaretu sa njom, veće bogatstvo je ona bila od mojih usana. A i stid me je pomalo bilo, iskreno priznajem. Još me je veći stid bio što joj nisam imao dati bar kutiju cigareta, nije nam bilo sljedovanje.
Četvrti srednje sam redovno završio 1994.godine za 30 dana tokom sarajevskog primirja nakon masakra na Markalama. Nisam dolazio u uniformi, već sa gipsom na slomljenoj šaci, u bermudama u kojem je bila moja vojna knjižica, privremena ispisnica iz jedinice zbog završetka srednje škole koju sam dobio od komadanta i naravno nezaobilazne cigarete. I da, imao sam svesku sa medama koju mi je dala školska drugarica sa lekcijama koje su ranije učili kada je škola radila kada nije bilo opasno zbog granatiranja. Zaboravio sam čitati njen rukopis, pisala je mnogo ljepše od iskrivljenih izohipsi sa mapa koje sam do tada više čitao. Nacrtala mi je srce na drugoj stranci da mi obilježi odakle da počnem učiti. I dala mi kasnije jednu sivu maramu da je imam kada budem gore negdje. Mirisala je sladunjavo na neki parfem. Nosio sam je često sa sobom, dok nisam skontao da bi ona moja vještica mogla nanjušiti to i onda bi baš imao problem. A znala me je ta vještica čekati i po tri dana, na kapiji svoje avlije, da siđem sa planine. Govorila mi je da sam njen sexy Rus, zbog crnog kombinezona, crne jakne i crne beretke koju sam često nosio u to vrijeme. Ličio sam joj na Rusa. Imala je čudan običaj da se igra ručnom bombom koju je vadila iz kožne fišeklije na zadnjem dijelu mog opasača. To je radila dok smo se grlili. Našalio sam se jednom sa njom tako što sam prije izvadio inicijalni detonator iz bombe (M-75). Kada je izvadila dok sam je ljubio po vratu na zidiću, uzeo sam bombu u stavio joj prsten od detonatorske iglice oko prsta. Rekao sam da je tako želim da zaručim. Zbunjeno me gledala dok sam trznuo naglo rukom i dok joj je osigurač visio na ruci. Kašika je odletila, a bombu sam stavio između nas i zagrlio je svom silom. Pitao sam je: "Jel to znači da?" Vrisnula je i krenula bježati. Nakon toga nikad više se nije igrala bombom, već mojim usnama.
I da, završio sam vrlo dobrim srednju školu. Nisam ja od sorte odlikaša.
