Dijagnoza: Rat - Uvod

Šta je rat?
Rat je bolest.

Kakva bolest?
Najteža moguća sa nesagledivim posljedicama.

Koga napada?
Ljudsko biće  (Homo sapiens sapiens)

Manifestacije?
Bolest u svim svojim fazama napada, sa devastirajućim efektima, ljudsko biće, njegov život, njegovu egzistencijalnu esenciju, njegove tvorevine poput društva, njegovo nasljeđe i potomke.

Uzroci?
Virusi i bakterije nastale ili mutirane na povijesnim, vjerskim, političkim, ekonomskim osnovama. Pogodni elementi pri nastajanju: mržnja, pohlepa, glad za moći, slavoljublje.

Rasprostranjenost?
Čitava Planeta Zemlja. Lokalne epidemije sa povremenim tendencijama u razvoj globalne pandemije.

Način liječenja?
Najpoznatiji tretman je lijekom: Razum. Lijek je posebno efikasan ako se uzima na prevenciji širenja  bolesti. Nuspojave lijeka: nema zabilježenih nuspojava.

Ko sam ja?
Preživjeli pacijent. Jedan od mnogih koji su imali sreću da prežive ovu bolest. Ostavila je posljedice, jer je ovo bolest koja ostavlja posljedice koje se ne mogu nikako skriti niti ignorisati.

Kao preživjeli uzimam sebi za pravo da pričam o ovoj bolesti. Posebno zbog toga što živim na području koje se Balkanom zove, a koje je vrlo plodno tlo za naglo širenje te bolesti. Živim, kao i skoro svi preživjeli pacijenti sa svim njenim posljedicama.

Pišem ovo u vremenima kada ova bolest hara nekim drugim područjima naše plave planete. Divlja ona u svom punom zamahu, prijeti globalnom pandemijom. I nosi žrtve. Ova bolest nema faza da bi postala terminalna. Ona je terminalna odmah po njenom nastanku. Odnosi svoje žrtve brzinama koje su varijabilne. Od 0.7 sekundi koliko je potrebna radnja pritiska obarača do prosipanja mozga pritisnute na cijev oružja, do cijelog ljudskog vijeka preživjelog pacijenata. Nekad je i naslijedimo sa svim recesivnim posljedicama, što se naše nove generacije mogu i moći će se same uvjeriti.

Ko sam ja da pišem o ovoj bolesti?
Pa rekao sam vam da sam pacijenat. Rekonvalescent u pokušaju, teško ikad izliječiv.
Ja sam Eldin Kurbašić i da, imam problem. Bolest me je zahvatila sa mojih 16 godina, 10 mjeseci i 23 dana starosti. Postao sam dio nje, aktivno učestvujući u njenoj lokalnoj epidemiji devedesetih godina prošlog stoljeća. Ispred sebe sam imao tada one koje sam neprijateljem zvao, iza mojih leđa je bio grad u kojem sam rođen i moja majka koja me je rodila. Dao sam sve od sebe da bi moja leđa bila dovoljan oslonac mojim prsima. Preko mene su letjele granate koje su me više brinule nego meci koji su išli na mene. Ta granata je išla na moju majku koja se nije mogla braniti, ja jesam. Kada bolest hara, teško je biti hrabar ako si njome obuhvaćen, ako si njom zaražen. Ja nisam bio najhrabriji, bilo je mnogo onih koji su bili puno hrabriji, efektivniji od mene. Ali nisam bio ni kukavica. Hrabro sam se nosio sa bolesti, a liječio sam se u kratkim pauzama između njenih naglih manifestacija sa svojim prijateljima, rajom kako se oni nazivaju ovdje gdje živim.
Nekako sam preživio tu bolest koja je me je u par navrata ozbiljno pokušala ubiti. Prebolovao sam je sa 20 godina, 6 mjeseci i 6 dana starosti.
A onda su krenule posljedice. Nisam ih ispočetka prepoznao kao takve. To vam je kao kad prebolujete gripu i onako ozdravljeni izađete prvi dan na svjež zrak pa sve oko vas miriše u svojim najljepšim mirisima vašem nadraženom nosu. E tako je i meni sve mirisalo. Mirisao mi je život!

Ali ono što nisam tada vidio je prva manifestacija posljedica bolesti, posebno ako ste bili u njenim prvim redovima kao ja. A to je neodoljiva glad za adrenalinom. Ne osjećate je odmah, to vaši postupci rade sami, po automatizmu. Glad, ako je zanemarite, postaje dovoljno jaka da ruinira neslućenom brzinom ono što pokušate graditi. Vama kao tek izlječenom bolesniku koji je skinuo svoju uniformu, mladost postaje otežavajući faktor pri amortizovanju te gladi. Ne zaboravite, oko vas sve miriše i sve naprosto mami svojim sladunjavim mirisima. Preživjelog od bolesti u mirnim vremenima u prvim trenucima privuče sve. Toliko to zna biti privlačno da ga udaljava od njega samog. Ponekad više od same bolesti. A tada se počnu aktivirati brojne pukotine i rasjedi izbrazde duše. To neminovno vodi zemljotresima različitih magnituda i epicentara.
Ako i imaš prilike da nešto kao netom izlječen nešto i izgradiš, velika je opasnost u tim zemljotresima da sve poruše. A na trusnom si području.

I tako živiš i preživljavaš. Godinama. Gledaš razoren tuđe živote ako već nemaš mnogo devastacije u vlastitom da bi te opomenula.

Uzmeš tada lijek zvani Razum i staviš ga pred sebe i zapitaš se da li je bolest i njene posljedice kraj. Kažeš da nije i da želiš da bar pomalo skreneš pažnju na pojave bolesti zvane rat.
Ako to radiš sam od sebe, moraš biti uvijek spreman da sa sebe obrišeš pljuvačku koja će neminovno pasti na tebe od strane onih koji su zaradili na bolesti prodavajući lažne tretmane i lijekove. Takvih uvijek ima na svim stranama.

Pljuju te zbog svega i svačega. Pljuju te zbog vlastitih grijehova koji ih se dotiču ili ne, ali su uvijek spremni da na sebe preuzmu ulogu i tužitelja i sudije. Pljuju te što si se usudio neuspješno se baviti nečim što je njihova privilegija. Kužni ne mogu u biznis ako se nisu izliječili u partijskim lazaretima.
Hraknu te iz svih usta jer se overdoziraš Razumom mimo njihovih svjetonazora i dozvola i kažeš: Ne, ne želim bolest, znam šta je ona!
Kažu ti da nisi njihov jer si napisao nešto što osjećaš, pod uticajem terapije. Ma nek pljuju, brizle sa žara su mi svakako omiljeno jelo.

Evo me, mene nekad oboljelog od rata, nikad do kraja izlječenog. Ja ću nastaviti da uzimam svoju terapiju lijeka Razum.

I mrzite me moji Bošnjaci jer ću reći da bi i podlegao bolesti da sam imao one riječi majora Gavrilovića kada je vodio svoj izbrisani puk, kao duhove u njihov zadnji juriš za Beograd. Pljujte me jer kažem da me bole Kazani.

Pljujte me Srbi jer su neki iz vašeg roda u Srebrenici ubili i dobar dio mene sa onim mojim tamo pod bijelim nišanima Potočara, umro sam u dubinama Tomašice. Mrzite me što bi i danas stajao rado na braniku Vukovara kao i mog Sarajeva, te što bi dijelio zadnjih nekoliko metaka sa hrabrom četom na Srđi iznad drevnog Dubrovnika.

Prezirite me Hrvati što bi želio da je Jasenovac sinonim za samo jednom malo mjesto na obali Save i ništa više izvan toga. Mrzite me i vi ako želite što bi volio da su na Heliodrom slijetali samo helikopteri i da mu je to namjena jedina uvijek bila.

Pljujte me i vi što vam je crvena najdraža boja što nemate stida još uvijek za Hudu i sve druge hudne jame.

Ja želim Balkan sterilnim da postane! Virusi počnu divljati kada ih traži po historiji/istoriji/povijesti.
Kada se počnu tražiti opravdanja da se naplate pohodi handžarevaca/četnika/ustaša/proletera.
Moje lekcije su naučene, jer sam preživio bolest, toliko se loše još uvijek od nje osjećam da mi ne trebaju spoznaje da se virus uvijek mogu naći.
A tražiti ih se može u nedogled. Uvijek se može kopati po Prvom i Drugom, Balkanskim, Agrarnim reformama, Okupaciji i Aneksiji, Ustancima svih brojeva, KuK ugnjetavanju i Turskom zulumu, Kosovima i Maricama... Ma ide sve ko po loju do Neolitika. Bakterija i virusa bilijardama, uzgojene, mutirane i spremne za akciju.

Zato i nemam vremena da se bavim previše globalnim stvarima, avlije i dvorišta su nam dovoljno kontaminirana da je čišćenje neophodno.

Ja sam metlu, dezificijans i sterilnu gazu uzeo.

Dobrodošli na moj blog.