Mržnja na sniženju

Svaka roba ima svog kupca, kažu.
Neke robe su kvarljive, gube na vrijednosti vremenom. Neke opet vremenom dobivaju na vrijednosti. Mržnja je takva roba da ne spada ni u jednu od ovih kategorija. U bilo kojem vremenu , prostoru ili nekoj drugoj, nama nedokučivoj dimenziji, ona nema vrijednost.

Ali jeste roba. Ima svoju cijenu, ima svoje marketinške puteve ka krajnjem konzumentu, ima vrijeme pogodno za prodaju ili predstavljanje, ima mjesta i ljude koji je prodaju, ima one koji je konzumiraju pa cijenu ovisnosti o njoj, ima svoje tlo na kojem raste.

Razmišljajući u mržnji kao spiritus movensu svega onoga što se nama na ovim područjima  dešavalo ili dešava, moramo prvo naučiti kako se ona konzumira.

Mržnja se konzumira najbolje kao dovoljno podgrijana na vatrama prošlosti, jer upravo te vatre daju dovoljno topline da bi mržnja uvijek imala taj omamljujući okus. Puni se mozak prvo, a onda koncentrično se širi cijelim tijelom. Samo sit mržnjom nisi u stanju kontrolisati prst recimo kada pritišćeš obarač kako bi iz svoje snajperske puške prosuo mali dječji mozak na nekoj od raskrsnica grada koji ti nikad nije ništa loše uradio. Čak si ga i svojim domom nazivao. Samo mržnja može voditi tvoje ruke kako bi one izvršile brzi potez kamom kojom se presjeca nečije grlo. Mržnja je hrana koja djeluje čak i kao afrodizijak kada siluješ neku od onih tamo, jer gladan mržnje u tome ne bi, sasvim sigurno, vidio bilo šta seksipilno što bi ti podiglo razinu testosterona.

Gdje raste mržnja?
Fertilno tlo naše mržnje je historija. Ta učiteljica života, baš poput vrhovnog božanstva svih naših kolektivnih gnjevova i frustracija, uvijek se redovno brine da klasje mržnje bude puno sjemena od kojeg pravimo hljebove koji nisu nasušni. A što ostane sjemena nakon hljebova, mi se kao poslušna i vrijedna djeca pobrinemo da posijemo u naše vrijeme da bi šta i naša pokoljenja imala kušati u budućnosti.

Kako je konzumirati?
Kolektivni obroci su najbolji. Ima nešto neodoljivo običnom čovjeku biti dijelom mase kada se počnu uzimati obroci mržnje. Dođu takva vremena kada je bolje biti dio mase, jednostavnije je isključiti mozak i ljudskost, jer su oni u tom dobu previše individualni teret, tegoban sam po sebi. Biti dio hipnotisanog kolektiviteta je sexy, nagonski i nepotrećeno savješću i sviješću, tim dosadama koji uvijek nešto zapitkuju i samim tim kvare ekstatične osjećaje pripadnosti bojama za koje se i ubija kada dođu vremena za to. Resistance is futile, Borg tako kaže. Ako Borg kaže da oni tamo ne valjaju, da su ti neprijatelji, lišiš samog sebe dodatnih analiza. Oni su neprijatelji jer su vlasi, balije, ustaše, šiptari, ćifuti, čefuri, komunisti, demokrate, zeleni, žuti, plavi, vjernici, nevjernici...
Po defaultu su loši i zli. Ubij!

Marketing mržnje
Taksativno ćemo nabrojati, bez mnogo objašnjenja, ostavljamo slobodnoj mašti da formira stav prema listi i stavkama na njoj.
Lista pogodnih aktivnosti pri plasmanu mržnje prema krajnjem korisniku:

- izbori (u svim izvedbenim oblicima)
- historija/istorija/povijest (svako je, vala, i piše)
- mitovi i legende (posebno efikasni kroz neselektivnu i nekritičku inkorporaciju u historiju)
- vjerski zanos
- ideološki zanos
- obrazovni sistem
- obiteljsko naslijeđe
i tako dalje i tako bliže...

Mržnja kada se izvadi iz konteksta kolektivne konzumacije i uzmemo pojedinca kao konzumenta izaziva mnogo više problema od recimo stalnog konzumiranja šećera. Ne postoji sadašnjost ili budućnost koja može provariti, poput sode bikarbone, želudac pun mržnje. Ne pomažu tu terapije nikakve. Kada je jednom okusiš, zamjene se uloge, postaješ njena hrana. Hrani se sa tvojim raspadajućim mislima i osjećanjima poput lešinara. Postaješ njen plijen, tako lako dostupan, sveobuhvatan u svoj svojoj nemoći da joj se odupreš. Ona ti je referentna vrijednost prema kojoj su sve druge stvari sekundarne u tvojim pogledima, iako ti se često pričinjava da je suprotno. Gledaš svoju porodicu, uživaš u njoj, sve dok ti ne dođe podražaj da se ona aktivira. Tada zaboravljaš na sve oko sebe i ideš u smjeru u koji te tvoja mržnja uputi kao svog roba na lancu, dovoljno dugom samo do njenog cilja.

A nju ti mogu prodati samo oni na čiju slatkorječivu prodaju pristaneš. Zapamti, ona je roba i onaj koji je prodaje će se jako potruditi da ti je predstavi kao nešto tebi nužno, kao nešto što ti baš odgovara. Poput elegantnog odijela, obući će je na tebe i uvjeriti će te da si lafac nad lafcima, neodoljiv, šarmantan, naj u svemu.

Samo znaj da je cijena te kupovine jako visoka, iako ti je najčešće nude po sniženju. Oni znaju to dobro, dugo su se obučavali za to.
Njena i najmanja i najveća cijena si ti sam. Nema na kredit, nema rata. Plaćaš odmah i nema reklamacije.