Pismo ratniku

Ratniče,

Tebi se obraćam, tebi kao ljudskom biću, koji je sada u svojim borbama koje su teško razumljive onima koji nisu okusili one prave. Svi su borci, život je konstantna borba, svi vode svoje bitke, ali ti ih vidiš na malo drugačiji način. Tvoja percepcija je uslovljena tvojim iskustvima i sam tvoj odnos prema svakodnevnici je različit od odnosa drugih, koji nemaju tvoje iskustvo.

Prošao si to što si prošao, vidio što si vidio i to te čini dovoljno ranjivim u ovim vremenima ukoliko sebi dozvoliš da pristaneš na igre koje te nisu dostojne. Za neupućene, treba objasniti da ne postoji realan vremenski okvir u koji mi se mogla staviti granica zaborava i izlječenja duše jednog ratnika.

Epovi su pisani uvijek o herojima, o njihovim junačkim djelima, viteštvu, velikim bitkama i hrabrim poduhvatima. Lako se zaljubiti u viteza, njega vole narodne mase kada je opisan u superlativima. Mnoge mlade djeve sanjaju jednog takvog da zaspu i da se bude kraj njega. Međutim, ti epovi nemaju fusnote, pisani su u vremenima iza epskih bitaka. Pisali su ih narodi veličajući (i uvećavajući) djela svojih junaka. Fusnote nisu bile potrebne kao dodatna objašnjenja. U njima nikad ne bi bila napisana stvarna istina o jednom junaku, njegovoj sudbini nakon vojevanja. Teško bi bilo mladim, putenim djevama koje su maštale o ratnicima kao idealu njihovog savršenog muškarca objasniti da takav jedan junak do kraja života se ne bi sjećao sladunjavih mirisa njihovih, već bi do kraja života jedini miris koji bi ga neizostavno pratio bio onaj raspadnutog ljudskog tijela. Možeš li im to, ratniče, objasniti? Teško, znam.

Možeš li im objasniti svoje noćne more i to koliko ti ustvari često sanjaš smrt i ubijanje? Nemoj ni pokušati.

Kako da im objasniš koliko je tvoj osjećaj za pravdu izoštren u prvim mjesecima mira kada si gledao kako zastavama tvojim mašu oni koji se nisu pod njima borili. To su oni kojima su one bili garanti njihovog vlastitog bogaćenja  u vremenima kada Mars ovlada ljudskim sudbinama i kada običan, mali čovjek se može samo osiromašiti, nikako obogatiti. Front nije berza, rovovi nikad ne idu u privatizaciju i dokapitalizaciju.

Moj ratniče, za tebe će se Bogu moliti, kada ih čuvaš, oni kojima je Bog propisao borbu da brane svoje kao i tebi, ali koji su se oglušili o taj propis, osim njih rijetkih. Jednostavnije je širiti vjeru uz trepeze bogate nego uz vojnički suhi dnevni obrok u rovu. Lakše je tebe i tvoje drugove podržavati molitvama nego se za istu boriti kada je ugrožena. Zato će poslije tebi držati predavanja kako da se formalno približiš Bogu, a ne znaju da je On bio svo vrijeme u tvom srcu i na tvojim ispucalim usnama kada te je to srce nosilo u situacijama koje oni ne mogu ni pojmiti. I te tvoje molitve su tvoj put ka onome i Onom u koga vjeruješ, takvih nema u knjigama drevnih mudraca.

Poslije svega, ne traži pravdu jer je nećeš dobiti. Nemoj da ideš u tu unaprijed izgubljenu bitku jer pravdu ti već sam u sebi nosiš. Socijalne forme pravde nisu u tvom dosegu. Ti si jedna druga dimenzija, neshvatljiva za ljude kojima su srca opčinjena moći i vlašću. Njihova formulacija pravde nije i tvoja. Njihovo poimanje pravednosti  nije tvoje, jer po takvima koji kroje pravdu iz svojih fotelja, sve ima svoju cijenu. Nemoj da te muči što stoje ponosno ispod tvojih zastava. U očima tvojim i njihovim te boje zastava se drugačije oslikavaju. Ti si tim bojama obojio srce, oni novčanike.

Tvoje junaštvo će cijeniti oni čistih namjera i oni sličnih iskustava. Ono nije roba, nije za lektira u kojima će debeli sinovi novih bogatih kasti brusiti svoj epski izražaj koji će nakon nekog vremena, besramno izustiti na predizbornim skupovima, gladni fotelja koje mogu zadovoljiti prohtjeve njihovih mješina, vječno gladnih. Tvoja glad nije što je i njihova glad. Svoju glad ti utažiš jednom konzervom, njihovu ne mogu ni svi jastozi Atlantika zadovoljiti. Tvoj obraz je čist, čistiji od oficirskih uniformi i večernjih haljina dama novih elita.

I znaj jedno. Kada misliš da si sve svoje bitke izgubio, kada ti se bude tako činilo, znaj da nije tako. Ti si veliki plijen osvojio, a on se zove ponos. Taj plijen nema cijenu koju ne bi bili spremni platiti oni koje gledaš da su danas moćni, samo da ga imaju. Taj tvoj ponos je tvoje oružje koji oni nemaju. Hrabrosti isto tako. Zato budi pažljiv sa svojim oružjem, mora biti spremno da iz njegovih cijevi bljuje vatra razuma kojom ćeš da pokosiš namjere onih koji se jedino na tvojoj i mukama drugih znaju obogatiti. To ti je obaveza, ako si čovjek. A jesi, jer samo kvalitetan ljudski materijal može da izdrži ono što si ti prošao.